ODBRANA KULTURE – JEZIKOM SVOJIM

Citiraću pismo Stefana Nemanje, osnivača srpske dinastije Nemanjića, iz 13 vijeka.
Na samrtničkoj uri ostavio je zavještanje – o jeziku – svome sinu Rastku (Svetom Savi). Prevela sam ga na crnogorski ili ako vam se više sviđa, narodni jezik. On je pokorio Duklju i pod vlašću dinastije Nemanjića bila je oko 180 godina. Ali, prije toga bih nešto da rečem o hebrejskom jeziku koji roditelji uče od svoje đece. Pametni Jevreji imaju srce u umu. Znaju kako da roditelje vrate sa skrenutog puta: đeca u školama uče stari jezik i znanje prenose roditeljima. Divim se.

Koliko hebrejski ima riječi za ljubav!? Kao prvo riječ AHAVA znači ljubav. U korijenu je HAV što znači DAVATI. Primjedba moja: engleski HAVE (čita se ”hev”) znači imati. Otkud ta sličnost? Onaj koji daje, najviše ima, ja mislim. Zaista smo svi mi, na planeti, postali od jedne žene i jednog muškarca. To je, u suštini prva porodica, osnovno jezgro ljubavi, što su zaboravili otuđeni od božje iskre, u sebi! Još nešto o hebrejskim riječima za ljubav pa ću citirati pomenuto pismo. Riječ RAHAMIM znači ljubav koju roditelj osjeća prema đetetu, majka prema đetetu. To je, za Jevreje, posebna vrsta milosrdne ljubavi. Korijen je u REHEM što znači materica. Treća hebrejska riječ za ljubav: HESED – je nesebičan čin ljubavi koji se čini prema drugome; mada je i prva pomenuta riječ AHAVA takođe riječ koja opisuje i božiju ljubav prema narodu. Hvala rabinu, gospodinu Isaku Asielu, za objašnjenje. Slijedi Nemanjino zavještanje:

– Čuvajte, čedo moje milo, jezik, kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A što je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu? Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ znaj da je nijesi osvojio, nego sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svojega jezika. Zemlje i države se ne osvajaju samo mačevima, nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potro i svojijeh poturio. Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod. Postoji, čedo moje, bolest koja napada jezik ko zaraza tijelo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugijem, tamo đe se jezik jednog naroda tare o jezik drugoga naroda. Dva naroda, milo moje čedo mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živjeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad se dva jezika susretnu i izmiješaju, oni su kao dvije vojske u bici na život i smrt. Dok se gođ u toj bici čuje jedan i drugi jezik borba je ravnopravna. Kad počinje da se bolje i više čuje jedan od njih, taj će prevladati. Najposlije se čuje samo jedan. Bitka je završena. Nestao je jedan jezik – nestao je jedan narod.
Znaj, čedo moje, da te bitke između jezika ne traju dan, dva, kao bitka među vojskama, niti godinu, dvije kao rat među narodima, nego vijek ili dva. To je za jezik isto tako mala mjera vremena kao za čovjeka tren ili dva. Zato je, čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Poslije izgubljenih jezika nema naroda.
Čovjek nauči svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je živ. Narod ga ne zaboravlja dok god postoji. Tuđi jezik čovjek nauči isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odreče svojeg jezika i prihvati tuđi. Čedo moje milo, to je ta zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan čovjek počinje da se odriče svojega jezika i prihvata tuđi, bilo što mu je volja, bilo što mora. I ja sam, čedo moje, u svojijem vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oružje. Puštao sam i ja zaraze i morje na njihove jezike ispred mojijeh polkova. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam čobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovnici i polkovi dolazili su na napola osvojene zemlje i gradove. Više sam krajeva osvojio jezikom nego mačem. Čuvajte se, čedo moje, inojezičnika. Dođu neprimijetno, ne znaš kad i kako. Klanjaju ti se i sklanjaju ti se na svakom koraku. I zato što ne znaju tvoj jezik ulaguju ti se, umiljavaju onako kako to rade psi. Nikad im ne znaš što ti misle, niti možeš znati jer obično šute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugijema, i eto ti ih, preko noći domile u nepreglednijem redovima kao mravi kad nađu hranu. Jednog dana tako osvaneš opkoljen gomilom inojezičnika sa svijeh strana.
Tada saznaješ kasno da nijesu mutavi i da imaju jezik i pjesme, i svoja kola i običaje. Postaju sve bučniji i zaglušniji. Sada više ne mole niti prose, nego traže i otimaju. A ti ostaješ na svome ali u tuđoj zemlji. Nema ti druge nego da ih poćeraš ili da bježiš, što ti se čini mogućnijim. Na zemlju koju tako osvoje inojezičnici ne treba slati vojsku. Njihova vojska dolazi tu da uzme ono što je jezik osvojio.
Jezik je, čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj što je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima, gradovima i neka slušaju. Tamo đe odzvanja naša riječ, đe se još glagolja (zbori) i đe se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država, bez obzira na to ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju a jezik i narodi su ti koji ostaju.
Narod je, čedo moje, trajniji od naraštaja i od svake države. Kad-tad će se spojiti voda čim puknu brane koje je razdvajaju. A jezik je, čedo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja će kao tiha i moćna sila što brjegove roni opet spojiti narod u jedno otačestvo i jednu državu.”
Eto, to je znao Stefan Nemanja, otac tri sina: Vukana, Stefana i Rastka, rodonačelnik dinastije Nemanjića.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *