Ljubav prema konvenciji od jezika

Jelušićka, borac za srpskohrvatski jezik  (u ”Vijestima” od 3o. jula) proba da napravi pukotinu kroz koju bi kao zatrovana voda prošla i proširila se njena odvratnost prema crnogorskom jeziku. To je za nju rurarni jezik i ne može njime zboriti ”intelektualka visokoga stila”.

Od ljubavi prema visokom stilu zaboravila je da je P.P. Njegoš (Radivoje) bio dijete sa sela i da se toga nije stiđeo jer mu je Bog dao veću porciju mozga. Ona ne razumije da je crnogorski jezik – Njegošev jezik. Zato manipuliše nekom gramatikom koju još niko nije vidio. Proba iz sve snage da se nasprda nečemu što se još nije rodilo – što još nije štampano.

Jelušićka se trudi da bude lijepa. Tu je garderoba, specijalni okviri za naočare… Ali ”u čovjeku treba da bude sve lijepo: i lice, i odijelo, i duša i misli” (Čehov). Šta fali Jelušićki? Šta je s njenom dušom? Citiram sebe: ”Da bi ste voljeli svoju zemlju treba da znate njen jezik, mnogo dobro. To je duša, srce našeg naroda.” (oktobar,2002. časopis za đecu ”Vjeverica”).

3 comments for “Ljubav prema konvenciji od jezika

  1. Antoša Čehonta
    August 5, 2010 at 10:48 am

    Tekst Božene Jelušić je, po svojoj formi, neobičan.
    Naime, ona je krenula iz neutralnog stava koristeći se citatima Bugarskog i lingvističkim okolišanjem da bi kasnije dala sebi zadatak da na tok osnovi napada južnoslovenske jezike.
    Njeno opravdanje je – izbio je građanski rat zbog jezika. Dalje, to povezuje s pričom o Vavilonskoj kuli i čuvenoj neslozi. Šta to znači? Božena je odvojila jezik od duha naroda i njegove kulture na osnovu toga. A stavljati jedno ograničeno ubjeđenje kao osnovu cijelog jednog događaja je manijački cilj suprotno osnovnom zakonu o postojanju kojeg je Tolstoj naveo u epilogu “Rata i mira”. Pa sad, ako ona misli da je bolje shvatila život od Tolstoja, to je druga stvar. Daljnji ispust je: navodno radovanje rurarnog stanovništva na ovoj gramatici. Poznata je jedna stvar, da većina “seljaka” sa śevera Crne Gore kažu za sebe da su Srbi i mijenjaju govor čim dođu u grad. Zanimljivo je kako se u Mojkovcu, na primjer, govori čisti srpskohrvatski jezik. Tamo niko neće reći: “Đe si brate!” nego: ” GDJE si brate!” sa posebnim akcentom na GDJ.

  2. F. N.
    August 5, 2010 at 12:26 pm

    Reagovanje:

    Kao student crnogorskog jezika i južnoslovenskih književnosti, ne mogu a da ne reagujem na laži koje je gospođa Božena Jelušić, po struci profesorica književnosti, ispovraćala u svom tekstu “Vavilonska kula”.
    Sa štipaljkom na nosu čitao sam retke koje je gospođa Jelušić tako pedantno napisala i divio se smjelosti s kojom je iznosila svoje neargumentovane činjenice.
    Profesorica književnosti nas očarava biblijskom pričom o Vavilonskoj kuli, koju su ljudi gradili zahvaljujući zajedničkom jeziku, a koja je visinom prkosila i samom Stvoritelju… Bla, bla, bla…
    Ovu priču o tome kako je bog pomiješao jezike da se ljudi ne bi mogli sporazumjeti, pominjali su nam naši profesori na studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti, govoreći nam da je to najbolji primjer koji možemo da navedemo đeci u osnovnim školama, kada im budemo objašnjavali postojanje tolikog broja raznovrsnih jezika.
    No, od tolikog broja raznovrsnih jezika, profesorici književnosti nije jasno postojanje ovog „novog jezika“, koji će njen savremeni govor i njene bijele naočare za vid s ogromnim okvirima, učiniti arhaičnim. (Možda bi gospođa Jelušić trebalo da se vrati u osnovnu školu?) Da je profesorica književnosti željela da čita, pronašla bi u bilo kojoj knjizi porijeklo ovog novog jezika. U svakoj biografiji Vuka Stefanovića Karadžića navodi se da je njegova mati, Jegda, bila porijeklom iz Nikšića. Ako bi se profesorica književnosti uz to malo poslužila i logikom, shvatila bi zašto je Vukov prevod Novog zavjeta napisan ijekavicom, a ne ekavicom. To znači da nije napisan srpskim jezikom nego crnogorskim ili crnogorskijem jezikom. Kako god želite. Vuk, doduše, nije rođen u Crnoj Gori, te stoga nije ni mogao biti svjestan da jezik kojim govori potiče iz jedne male, brdovite zemlje.
    S obzirom da nipodaštava crnogorske lingviste i da se klanja svojim nadređenima iz Beograda, profesorica književnosti bi ozbiljno trebalo da razmotri svoj dalji boravak u ovoj državi, jer će, nažalost, od septembra ove godine, šćela ili ne šćela, morati svojim miljenicima da predaje „novi jezik“ koji ona ne poznaje. Ako za to ne bude sposobna, bojim se da se neće lažno konsolidovati s rudarima već će morati da potraži novi posao, pa će, nažalost, i sama „brinuti hoće li jesen donijeti probleme u isplati plata i penzija“.
    Dok okolo plaši narod arhaičnim izrazima koji će se navodno vratiti iz svojih grobova, profesorica književnosti bi radije trebalo da se plaši digitalizacije koju toliko propagira, jer je ona glavni izvor neologizama koji naš jezik čine nakaradnim. U Hrvatskoj je to već uzelo maha, pa vam se nerijetko može desiti da, dok šetate ulicama Dubrovnika, čujete omladinu kako hvali svoje „frendove“. Ne znam šta profesorica književnosti misli, ali meni riječ prijatelj mnogo ljepše zvuči.
    Preostaje mi još da pojasnim čitaocima, posebno osnovcima i srednjoškolcima koji će od ovog septembra raditi po novome pravopisu i novoj gramatici, kakve će to razlike postojati između ovog „novog jezika“ i onog koji su učili do sada. Prije svega, taj jezik će se od ove godine zvati crnogorski, a ne maternji, sviđelo se to nekima ili ne. U pravopisu od sada postoje i dva nova slova (grafeme): ś i ź. Čini mi se ništa novo, s obzirom da ova dva slova čujete u svakodnevnom govoru običnih građana. Ovaj jezik je njihov jezik. On im je oduzet još 1918. godine i došlo je vrijeme da im se vrati. Diskriminatorski srpskohrvatski jezik, koji je Crnogorce kao narod gurnuo u ambis, može se porediti sa nekadašnjim slavenoserpskim, koji su ondašnji „intelektualci“ takođe podržavali, dok se jedna mala šaka ljudi borila za to da se svi razumiju. Danas su ti isti intelektualci „profesorice književnosti“ i novinari koji brane taj „slavenoserpski“ jezik. Na svu sreću, njegovo vrijeme je prošlo. Stiglo je i naših pet minuta. Konačno smo i mi dobili priliku da naš jezik nazovemo onako kako mu priliči.
    Na kraju krajeva, śetimo se Krležinih riječi: „Lingvistički, to je jedan jezik, a pravo je svakog naroda da ga imenuje po sebi.“ Mi smo to pravo iskoristili.

  3. tonka marušić
    August 6, 2010 at 12:10 pm

    bolje bi bilo puštiti boženu da živi u iluziji od konvencije i obrnuti pažnju na ‘vrhunske’ intelektualce što su obneviđeli od ljubavi prema sebi. postali su bezočni ka oni čuveni preśednik sa coraxove karikature. pred očima su mi balša i nikolaidos kultni pisci kultnih hit romana koji promovišu jedan drugog i organizuju magične susrete sa gledaocima śevera i juga države montenegro.
    balša brković urednik nekoliko kulturnih stranica nezavisnih ‘vijesti’ poluđe za sobom evo dva mjeseca. objavi tekst o sebi na trećoj strani, a na prvoj svoj tekst o društvu, pa malo dalje ko pravi pisac srpskohrvatskog jezika o njemu piše poznata njegova podrepnica,drug i prijatelj marinko pa onda dalje raširi se preko cijele strane reklama kultnog poslednjeg romana. pa prođu dva-tri dana pa opet ka ‘ono tam ono’ po istom sistemu. ajde molim te! đe to ima? a nikolaidos od kad je postao intelektualna svojina preśednikova nema đe ga nema. u svako ga libro moš nać. u potonje vrijeme manje promoviše balšu. zasmetalo mu od kad je postao filozof i urednik ‘pjace od salate’ u kotor. i malo je posta deblji pa se može bit ocijepio od svog tvorca balše.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *