“Mamini sinovi”

Lara (njegova majka, 47 godina)
Matea (trogodišnja ćerka Radoševa)
Sara (njihova rođaka, 50 godina)
Isak (Sarin sin, zaostao u mentalnom razvoju, 25 godina)
Merima (Radoševa žena preko skajpa, 27 godina)
PRVA SLIKALara (njegova majka, 47 godina)
Matea (trogodišnja ćerka Radoševa)
Sara (njihova rođaka, 50 godina)
Isak (Sarin sin, zaostao u mentalnom razvoju, 25 godina)
Merima (Radoševa žena preko skajpa, 27 godina)
PRVA SLIKALara (njegova majka, 47 godina)
Matea (trogodišnja ćerka Radoševa)
Sara (njihova rođaka, 50 godina)
Isak (Sarin sin, zaostao u mentalnom razvoju, 25 godina)
Merima (Radoševa žena preko skajpa, 27 godina)


PRVA SLIKA


Uobičajeni dnevni boravak.Vrijeme ručka. Sin dolazi sa posla. Majka ga dočekuje sa osmjehom na usnama.
LARA: Jesi li se umorio mili?
RADOŠ: Ne baš. (pere ruke u kupatilu i sijeda za već serviran sto, u dnevnom boravku) Koje đubre je taj moj šef. Umislio da je teška veličina pa svaki čas upada i kontroliše je li svako na svom mjestu. Kao da smo robijaši a ne zaposleni inžinjeri. Najjača stvar je, izgleda, što on nema fakultet.
LARA: Pa ne treba mu za takav posao. Da nešto zna da radi drugo radio bi. Špijunčina sigurno. Ništa ti ne pričaj s njim, samo završavaj svoj posao. I sa svakim lijepo, ni sa kim iskreno. Čim se završi radno vrijeme izlazi iz kancelarije i bjež doma da te kakava strkotina ne snađe.
RADOŠ: Ne može se tako živjeti, otuđeno. Ono može, sve se može ali, kakav je to život? Bezdušan.
LARA: Viđi mili, šta te briga s kim radiš?! Ti imaš svoj dom u koji možeš da radiš šta oćeš. Šta te briga za tamo neke koji te ne vole. Tu sam ja, mili, da ti dam sve što ti niko ne može dati. Moja ljubav ne traži ništa za uzvrat.
RADOŠ: Znam, ali, ljudima treba pomoći da shvate da imaju samo jedan život.
LARA: Pa si ti odlučio da ih prosvijetliš, da im pokloniš svoje vrijeme.
RADOŠ: Zašto ne majko?.
LARA: Ne troši se zaludu. Ljudi su nezahvalni.Oni, kojima najviše učiniš, ne mogu da ti oproste dobrotu.
RADOŠ: Nema veze. Energija treba da se razmjenjuje. Nije važno ni koja je vrsta energije. Važna je razmjena.
LARA: Svoj posao treba gledati sine, prvo, pa ako nešto pretekne onda daj drugome. Sebi treba biti najvažniji, uvijek.
RADOŠ (brzo jede-proždire) Idem malo da se odmorim. (Ide u drugu sobu, liježe na krevet, proba da uravnoteženo diše .Skače, nervozno šeta)
LARA (miče tanjire) Au! Kako ti to omunji! Ja tek počela. (Jede i gleda tv) Ajde mili i ja ću da se opustim kad završim.
(Insert iz kriminalnog filma. Liježe na otoman i gleda dva tri minuta)
RADOŠ (ulazi) Kako si mogla da moju omiljenu košulju ne opereš? Taman sam mislio da je obučem kad ono ćorak.
LARA: Nijesam sine, mili, jer znam da niđe danas ne izlaziš. Nije valjda da si zaboravio da strina Sara dolazi sa tvojim bolesnim bratom Isakom. Treba joj tvoja pomoć. Tvoj savjet. Pomozi joj, molim te.
RADOŠ: Come to us Vlahovići. Mother and I are at home. (telefonira) Can I speak to Merima? Why can’t Merima?(udaljava se) It s too heavy for her.
LARA (za sebe) Merima, Merima! Samo ti je Merima u glavi. Govori srpski da te cio svijet razumije.
RADOŠ (vraća se) Can’t you help? (veza se prekida)
LARA: Help, help! Meni treba help. Zašto me nerviraš sa tim engleskim kad znaš da ih ne podnosim. Licemjeri jedni! Da se ja što pitam ova država ne bi ulazila u tu jebenu Evropu.
RADOŠ: Misliš, što da ulazimo kad smo već tu?
LARA: Kad smo mi imali kraljevinu oni su pasli travu i sad oni Evropa! Ma bježi! Jebe se meni za tu njihovu Evropu
RADOŠ: It s too heavy for you.
LARA: Opet, sine, kenjaš engleski. Zašto se, zbilja, ona tvoja muzika zove hevi metal?
RADOŠ:Valjda zbog metalnih žica na kojima se svira. Ali, ne slušam ja to više.
LARA: Hvala ti Bože! Ništa sine bez klasike. Betoven, Mocart, Bah su neprevaziđeni. Istina, nemam muzičku školu završenu ali sa tobom sam to gradivo dobro naučila. Kako ti je lijepo stajala violina. Lijepo si i svirao. Znaš li da je i Ajnaštajn svirao violinu?
RADOŠ: Ne no ne znam! Kako ne bih znao majko? Ali, meni se više sviđa njegov doprinos modernoj fizici, njegov intuitivni osjećaj za linearno vrijeme.
LARA: E to ćeš mi konačno objasniti, te pojmove relativno i linearno.
RADOŠ: Ajnštajn je linearno vrijeme zamijenio vremenom koje se skupla i širi, ubrzava ili usporava. On je to vrijeme upoređivao sa subjektivnim vremenom nekog pojedinca. Na primjer jedan minut sjeđenja na vrućem šporetu izgleda kao jedan sat vremena a jedan sat sa đevojkom koju voliš projuri kao jedan minut… Satovi otkucavaju sekunde, minute, sate. Ali, sva ta aktivnost je relativna jer nema apsolutne vrijednosti. Mislio je da je pogrešna ideja prostor i vrijeme. Slijedeći linearni proces vremena ljudi stare a Ajnštajn kaže da je to privid. Na višem stepenu svijesti starenja, bolesti, smrti – nema.Tamo je bezvremena stvarnost, čisto postojanje: mir, radost, jasno osjećanje o vlastitom identitetu. Racionalan um to ne može da zamisli
(…)
Uobičajeni dnevni boravak.Vrijeme ručka. Sin dolazi sa posla. Majka ga dočekuje sa osmjehom na usnama.
LARA: Jesi li se umorio mili?
RADOŠ: Ne baš. (pere ruke u kupatilu i sijeda za već serviran sto, u dnevnom boravku) Koje đubre je taj moj šef. Umislio da je teška veličina pa svaki čas upada i kontroliše je li svako na svom mjestu. Kao da smo robijaši a ne zaposleni inžinjeri. Najjača stvar je, izgleda, što on nema fakultet.
LARA: Pa ne treba mu za takav posao. Da nešto zna da radi drugo radio bi. Špijunčina sigurno. Ništa ti ne pričaj s njim, samo završavaj svoj posao. I sa svakim lijepo, ni sa kim iskreno. Čim se završi radno vrijeme izlazi iz kancelarije i bjež doma da te kakava strkotina ne snađe.
RADOŠ: Ne može se tako živjeti, otuđeno. Ono može, sve se može ali, kakav je to život? Bezdušan.
LARA: Viđi mili, šta te briga s kim radiš?! Ti imaš svoj dom u koji možeš da radiš šta oćeš. Šta te briga za tamo neke koji te ne vole. Tu sam ja, mili, da ti dam sve što ti niko ne može dati. Moja ljubav ne traži ništa za uzvrat.
RADOŠ: Znam, ali, ljudima treba pomoći da shvate da imaju samo jedan život.
LARA: Pa si ti odlučio da ih prosvijetliš, da im pokloniš svoje vrijeme.
RADOŠ: Zašto ne majko?.
LARA: Ne troši se zaludu. Ljudi su nezahvalni.Oni, kojima najviše učiniš, ne mogu da ti oproste dobrotu.
RADOŠ: Nema veze. Energija treba da se razmjenjuje. Nije važno ni koja je vrsta energije. Važna je razmjena.
LARA: Svoj posao treba gledati sine, prvo, pa ako nešto pretekne onda daj drugome. Sebi treba biti najvažniji, uvijek.
RADOŠ (brzo jede-proždire) Idem malo da se odmorim. (Ide u drugu sobu, liježe na krevet, proba da uravnoteženo diše .Skače, nervozno šeta)
LARA (miče tanjire) Au! Kako ti to omunji! Ja tek počela. (Jede i gleda tv) Ajde mili i ja ću da se opustim kad završim.
(Insert iz kriminalnog filma. Liježe na otoman i gleda dva tri minuta)
RADOŠ (ulazi) Kako si mogla da moju omiljenu košulju ne opereš? Taman sam mislio da je obučem kad ono ćorak.
LARA: Nijesam sine, mili, jer znam da niđe danas ne izlaziš. Nije valjda da si zaboravio da strina Sara dolazi sa tvojim bolesnim bratom Isakom. Treba joj tvoja pomoć. Tvoj savjet. Pomozi joj, molim te.
RADOŠ: Come to us Vlahovići. Mother and I are at home. (telefonira) Can I speak to Merima? Why can’t Merima?(udaljava se) It s too heavy for her.
LARA (za sebe) Merima, Merima! Samo ti je Merima u glavi. Govori srpski da te cio svijet razumije.
RADOŠ (vraća se) Can’t you help? (veza se prekida)
LARA: Help, help! Meni treba help. Zašto me nerviraš sa tim engleskim kad znaš da ih ne podnosim. Licemjeri jedni! Da se ja što pitam ova država ne bi ulazila u tu jebenu Evropu.
RADOŠ: Misliš, što da ulazimo kad smo već tu?
LARA: Kad smo mi imali kraljevinu oni su pasli travu i sad oni Evropa! Ma bježi! Jebe se meni za tu njihovu Evropu
RADOŠ: It s too heavy for you.
LARA: Opet, sine, kenjaš engleski. Zašto se, zbilja, ona tvoja muzika zove hevi metal?
RADOŠ:Valjda zbog metalnih žica na kojima se svira. Ali, ne slušam ja to više.
LARA: Hvala ti Bože! Ništa sine bez klasike. Betoven, Mocart, Bah su neprevaziđeni. Istina, nemam muzičku školu završenu ali sa tobom sam to gradivo dobro naučila. Kako ti je lijepo stajala violina. Lijepo si i svirao. Znaš li da je i Ajnaštajn svirao violinu?
RADOŠ: Ne no ne znam! Kako ne bih znao majko? Ali, meni se više sviđa njegov doprinos modernoj fizici, njegov intuitivni osjećaj za linearno vrijeme.
LARA: E to ćeš mi konačno objasniti, te pojmove relativno i linearno.
RADOŠ: Ajnštajn je linearno vrijeme zamijenio vremenom koje se skupla i širi, ubrzava ili usporava. On je to vrijeme upoređivao sa subjektivnim vremenom nekog pojedinca. Na primjer jedan minut sjeđenja na vrućem šporetu izgleda kao jedan sat vremena a jedan sat sa đevojkom koju voliš projuri kao jedan minut… Satovi otkucavaju sekunde, minute, sate. Ali, sva ta aktivnost je relativna jer nema apsolutne vrijednosti. Mislio je da je pogrešna ideja prostor i vrijeme. Slijedeći linearni proces vremena ljudi stare a Ajnštajn kaže da je to privid. Na višem stepenu svijesti starenja, bolesti, smrti – nema.Tamo je bezvremena stvarnost, čisto postojanje: mir, radost, jasno osjećanje o vlastitom identitetu. Racionalan um to ne može da zamisli
(…)
Uobičajeni dnevni boravak.Vrijeme ručka. Sin dolazi sa posla. Majka ga dočekuje sa osmjehom na usnama.
LARA: Jesi li se umorio mili?
RADOŠ: Ne baš. (pere ruke u kupatilu i sijeda za već serviran sto, u dnevnom boravku) Koje đubre je taj moj šef. Umislio da je teška veličina pa svaki čas upada i kontroliše je li svako na svom mjestu. Kao da smo robijaši a ne zaposleni inžinjeri. Najjača stvar je, izgleda, što on nema fakultet.
LARA: Pa ne treba mu za takav posao. Da nešto zna da radi drugo radio bi. Špijunčina sigurno. Ništa ti ne pričaj s njim, samo završavaj svoj posao. I sa svakim lijepo, ni sa kim iskreno. Čim se završi radno vrijeme izlazi iz kancelarije i bjež doma da te kakava strkotina ne snađe.
RADOŠ: Ne može se tako živjeti, otuđeno. Ono može, sve se može ali, kakav je to život? Bezdušan.
LARA: Viđi mili, šta te briga s kim radiš?! Ti imaš svoj dom u koji možeš da radiš šta oćeš. Šta te briga za tamo neke koji te ne vole. Tu sam ja, mili, da ti dam sve što ti niko ne može dati. Moja ljubav ne traži ništa za uzvrat.
RADOŠ: Znam, ali, ljudima treba pomoći da shvate da imaju samo jedan život.
LARA: Pa si ti odlučio da ih prosvijetliš, da im pokloniš svoje vrijeme.
RADOŠ: Zašto ne majko?.
LARA: Ne troši se zaludu. Ljudi su nezahvalni.Oni, kojima najviše učiniš, ne mogu da ti oproste dobrotu.
RADOŠ: Nema veze. Energija treba da se razmjenjuje. Nije važno ni koja je vrsta energije. Važna je razmjena.
LARA: Svoj posao treba gledati sine, prvo, pa ako nešto pretekne onda daj drugome. Sebi treba biti najvažniji, uvijek.
RADOŠ (brzo jede-proždire) Idem malo da se odmorim. (Ide u drugu sobu, liježe na krevet, proba da uravnoteženo diše .Skače, nervozno šeta)
LARA (miče tanjire) Au! Kako ti to omunji! Ja tek počela. (Jede i gleda tv) Ajde mili i ja ću da se opustim kad završim.
(Insert iz kriminalnog filma. Liježe na otoman i gleda dva tri minuta)
RADOŠ (ulazi) Kako si mogla da moju omiljenu košulju ne opereš? Taman sam mislio da je obučem kad ono ćorak.
LARA: Nijesam sine, mili, jer znam da niđe danas ne izlaziš. Nije valjda da si zaboravio da strina Sara dolazi sa tvojim bolesnim bratom Isakom. Treba joj tvoja pomoć. Tvoj savjet. Pomozi joj, molim te.
RADOŠ: Come to us Vlahovići. Mother and I are at home. (telefonira) Can I speak to Merima? Why can’t Merima?(udaljava se) It s too heavy for her.
LARA (za sebe) Merima, Merima! Samo ti je Merima u glavi. Govori srpski da te cio svijet razumije.
RADOŠ (vraća se) Can’t you help? (veza se prekida)
LARA: Help, help! Meni treba help. Zašto me nerviraš sa tim engleskim kad znaš da ih ne podnosim. Licemjeri jedni! Da se ja što pitam ova država ne bi ulazila u tu jebenu Evropu.
RADOŠ: Misliš, što da ulazimo kad smo već tu?
LARA: Kad smo mi imali kraljevinu oni su pasli travu i sad oni Evropa! Ma bježi! Jebe se meni za tu njihovu Evropu
RADOŠ: It s too heavy for you.
LARA: Opet, sine, kenjaš engleski. Zašto se, zbilja, ona tvoja muzika zove hevi metal?
RADOŠ:Valjda zbog metalnih žica na kojima se svira. Ali, ne slušam ja to više.
LARA: Hvala ti Bože! Ništa sine bez klasike. Betoven, Mocart, Bah su neprevaziđeni. Istina, nemam muzičku školu završenu ali sa tobom sam to gradivo dobro naučila. Kako ti je lijepo stajala violina. Lijepo si i svirao. Znaš li da je i Ajnaštajn svirao violinu?
RADOŠ: Ne no ne znam! Kako ne bih znao majko? Ali, meni se više sviđa njegov doprinos modernoj fizici, njegov intuitivni osjećaj za linearno vrijeme.
LARA: E to ćeš mi konačno objasniti, te pojmove relativno i linearno.
RADOŠ: Ajnštajn je linearno vrijeme zamijenio vremenom koje se skupla i širi, ubrzava ili usporava. On je to vrijeme upoređivao sa subjektivnim vremenom nekog pojedinca. Na primjer jedan minut sjeđenja na vrućem šporetu izgleda kao jedan sat vremena a jedan sat sa đevojkom koju voliš projuri kao jedan minut… Satovi otkucavaju sekunde, minute, sate. Ali, sva ta aktivnost je relativna jer nema apsolutne vrijednosti. Mislio je da je pogrešna ideja prostor i vrijeme. Slijedeći linearni proces vremena ljudi stare a Ajnštajn kaže da je to privid. Na višem stepenu svijesti starenja, bolesti, smrti – nema.Tamo je bezvremena stvarnost, čisto postojanje: mir, radost, jasno osjećanje o vlastitom identitetu. Racionalan um to ne može da zamisli
(…)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *