“POKLON BLAŽENOJ OZANI”

Poklon blaženoj Ozani je projekat koji je realizovan 20. juna u crkvi sv. Pavla u Kotoru,

 

ZVUCI HARFE (Dž. Bul – Preludijum)

 

Narator:

Blažena Ozana je šćer kršne Crne Gore. To plemenito stijenje koje nam je darovalo Njegoša, iznjedrilo je i nju, veličanstvenu u hrišćanskim vrlinama i požrtvovanju.

Rođena je 25.novembra 1493., u selu Relezi, u Lješanskoj nahiji. Ćerka je pobožnih Hrišćana. U to vrijeme, u Crnoj Gori nije bila naglašena razlika između katolika i pravoslavaca. Ostalo je zapisano da se u Ćeklićima 1459., plemenu udaljenom od Cetinja 6 km, obavljalo katoličko bogosluženje na staroslovenskom jeziku. Katolički sveštenik Matej, iz Kotora, obavljao je službu Bogu. Stari biografi kažu da je djevojčici na krštenju dato ime Katarina jer je to dan kad se slavi sv.Katarina Aleksandrijska. U njenom selu Relezi zvali su je sveta Jovana Đujović. Prezime Đujović je, po narodnom kazivanju, dobila po prađedu Đuju, zvanom Komanin, po Komu, planini u Kučima, odakle su došli prvi naseljenici Komanskog brda, u blizini Releze.

Katarinini roditelji su bili siromašni seljaci kojima je malo stado ovaca bilo sva imovina. Otac joj se zvao Petar a ime njene majke nije upamćeno. Djevojčica je bila niskog rasta. Krasila ju je blaga ćud. Nevina i čedna kao cvijet u kršu, postala je rano pastirica, kao sve njene vršnjakinje. Ali, dok su se ove veselile i zabavljale, pjesme pjevale, ona je svoje dane provodila u svom svijetu. Čuvajući stado po planinama i uvalama svoga zavičaja, osjetila je,  u prvoj mladosti, da je pozvana za nešto više. Božijom prirodom bila je obuzeta. Imala je pjesničku dušu i sav njen život postao je pjesma Bogu. Svaka biljka, svaki cvjetak mirisao je veličinom, dobrotom i ljepotom Tvorčevom. Žubor potočića, pjev ptica, zavijanje vuka, lomljava groma, huka oluje – sve joj je to govorilo o  Višnjem Biću.

 

ZVUCI HARFE (N. Boksa – Šarmantni portret, G.F. Hendl – Gavota)

 

Narator:

Svako uzvišenje na koje se pela djevojčica Katarina ili Jovana, kako su je zvali u selu, imalo je svoj vidik u Božji svijet i svaki je približavao k nebu.. Amo joj puca pogled na kameno more i gorske kotline s rijetkim zelenilom a tamo, na pitomu, Zetsku ravnicu, zasađenu vinovom lozom i južnim voćkama. U daljini je gledala albanske Prokletije i prostrano Skadarsko jezero. Danju je gledala sunce koje obasjava snijegom osuto stijenje a noću bajni mjesec s tajanstvenim sjenama i put zvijezdama omeđen.. To su bile maloj pastirici, kao nekada patrijarhu Jakobu, anđeoske stepenice, po kojima se njena nevina duša uzdizala ka Onome koji je sve te krasote stvorio.

Mala Katarina, hodajući za svojim stadom ili sjedeći na nekom uzvišenju, gledala je znatiželjno oko sebe i čitala divnu knjigu prirode.

Svemir je velika knjiga u kojoj čovjek može jasno da čita slavu Tvorčevu.. Djevojčica Katarina je posmatrala i razmišljala. Pitala je majku:“Ko je stvorio tolike ljepote?“

Čestita Crnogorka joj odgovara da je Bog začetnik i gospodar svega u prirodi.

„Ali, ko je majko Bog i đe stanuje?“

„Gospoda Boga je, dijete moje, rodila Djevica Marija. On je umro na krstu zbog ljudskih grjehova. Njega slave Hrišćani. Slika mu se nalazi u Kotoru, jedna u liku đeteta a druga kao odrasla čovjeka, prikovana za krst. ja sam obje te slike gledala i njima se klanjala.“

 

To priprosto majčino objašnjenje još više je zapalilo, ljubavlju, srce pobožne pastirice. Molila je:“Ko će mi pokazati đe stanuje moj Bog? Zaklinjem vas gore i doline, bilje, životinje i ljudi, da mi kažete đe je Bog srca moga. Ukaži mi se moj Gospode! Kako mi za Tobom duša vene! Zašto se kriješ od mene, koja hoću da budem samo  Tvoja? Učini me dostojnom, da  Te upoznam, da Ti sve dane vjerno služim! Kada si umro i za mene, kako mi je majka pripovijedala, onda, jamačno i mene ljubiš. Ako me ljubiš, kako može da podnosi Tvoje milostivo srce, da za Tobom ginem? Ajde, pokaži mi svoje milo, sveto lice, pa ću srećna umrijeti.“

 

ZVUCI HARFE (Don Luis Milan – Pavana i Galjarda)

 

Narator:

Počela je da je vuče želja ka našem čarobnom Primorju, da dođe u duhovno središte, u Kotor, đe će moći lakše da upozna svoga Boga. U prvi mah roditelji nijesu htjeli ni da čuju, da im dijete ostavi očinski dom. Ali, pored svih poteškoća koje su joj roditelji predstavljali, Katarina se nije odrekla svoje želje. Srce crnogorske djevojčice čeznulo je za gradom Kotorom…

 

Poslije očeve smrti majka je popustila jer je htjela da spasi.dušu svoje ćerke. Bilo je to 1507. godine kada je djevojčica u 14-toj godini života ostavila zauvjek roditeljsku kuću.

U Katarininoj duši miješao se dvostruki osjećaj: žalost zbog rastanka s milom majkom i veselje što će ispuniti Božji poziv.“Zbogom rodna brda i doline. Hvala vam što ste me prvi potakli da ljubim Tvorca Višnjega. Zbogom, majko, koja si mi dala prvu vijest o njemu, koga ljubi duša moja. Zbogom stado moje miljeno, jedina zabavo mojih mladih dana.“

 

ZVUCI HARFE (skala)

 

Skupivši siromašan prtljag uputila se djevojčica ka pitomom Primorju. Majka je prati. Prolazile su brdskim stazama, teško prohodnim klancima. Popele su se na Lovćen. Na toj visini pukao je, pred očima, neviđen u svijetu prizor. Nepregledno Jadransko more uvuklo se kroz vijugavi Bokokotorski zaliv podno Lovćena, tvoreči manje zalive i drage, zaobilazeći zelena poluostrva, rtove i ostrvca. Svukud unaokolo bijela sela i varošice što su se u kolo uhvatile s drevnim Kotorom, čežnjom njene duše. Kao da se ruka Svevišnjeg Umjetnika pri stvaranju svijeta ovđe duže zadržala.

 

ZVUCI HARFE (A. van Kampen – Varijacije na velšku temu)

 

Narator:

Mlada pastirica  ušla je u grad kroz sjeverna gradska vrata – Škurda. Ulicama su jurili trgovci i poslovni ljudi.. Plemići su održavali skupove razmatrajući svoja staleška pitanja.

Da bi se siromašna djevojčica mogla prehraniti i imati zaštitu u nepoznatom gradu, dobra majka je namješta kod vlastelinske porodice gradskog vijećnika Aleksandra Buća, vijećnika i sudije od Kotora. Ovo je bila jedna od najuglednijih kotorskih plemićkih porodica, koja je dala znamenitih ljudi Crkvi i narodu.

Unutrašnjost kuće porodice Buća bila je u renesansnom stilu. U sredini je bio salon ukrašen umjetničkim štukaturama a četiri sobe sa strane. Unaokolo slike biblijskog sadražaja umjetničke ruke, pozlaćena venecijanska ogledala, fotelje obložene crvenim baršunom sa pozlaćenim okvirima. Pod je od mletačkog mozaika. Vrata od soba ukrašena su orahovim intarsijama. Raskošna večernja rasvjeta: kristalni lampadariji sa voštanim svijećama, srebrni svijećnjaci, uljane „fiorentine“ miješaju svoja trepereća svijetla i dočaravaju blještavi sjaj tog renesansnog ambijenta. Muzika i pjesma! Čašćenje! Plemići u bogatim nošnjama, a plemkinje u svili i brokatu dolaze na razgovor sa domaćinom, uglednim vijećnikom Aleksandrom Buća.

 

Taj sjaj ne utiče na pobožnu dušu mlade služavke Katarine koja obavlja svoju dužnost jer u duhu nosi Raspetog Spasitelja i razmišlja o Njegovim riječima. Zna da je sve prolazno i da  treba tražiti kraljevstvo Božje i njegovu Pravdu.

Hršćanske pouke mladoj Crnogorki davala je gazdarica. Kontakt sa gradskim sveštenicima, prisustvovanje Službi Božjoj i propovjedima razvili su prirodnu Katarininu inteligenciju i brzo je vodili putevima savršenstva.

U slobodno vrijeme učila je pisanje i čitanje. Bistra od prirode brzo je napredovala u hrišćanskom znanju. U svetom Pričešćenju združila se sa svojim Spasiteljem, koga je priželjkivala čuvajući stado na crnogorskim planinama.

 

ZVUCI HARFE (O. Denti – Varijacije na temu Mocarta)

 

Narator:

Iz kakve je Crne Gore otišla, djevojčica Katarina? Samostalnost države, usljed prodiranja Turaka sa istoka bila je sužena na Gornju Zetu (Katunska, Riječka, Lješanska i djelimično Crmnička nahija). Obuhvatala je planinske predjele između Boke Kotorske i Skadarskog jezera i nije imala više od 4000 km2. Narod je bio podijeljen u rodove, bratstva i plemena. U plemenima je postojao sloj feudalaca, među kojima su bili najmoćniji Crnojevići. Jedino narodno bogatstvo bilo je u stoci koja je pasla po bogatim pašnjacima Lovćena, Stavora i Garča.

Crnogorci su održavali vezu s morem preko Kotora i Budve, odakle su nabavljali hranu koju im nije mogla dati njihova mala, krševita zemlja. Zanati su se održavali u malom obimu i to najviše za potrebe dvora Crnojevića..

Zašto je 15 vijek bio sudbonosan za Crnu Goru? Posljednji nezavisni gospodar bio je Đurađ Crnojević koji je vladao od 1490 do 1496.godine.U vrijeme njegove vladavine rođena je blažena Ozana, 1493.godine. Podsjećam, poslije pada Žabljaka, na Skadarskom jezeru, pod tursku vlast, 1478.godine, Ivan Crnojević, otac pomenutog Đurađa,  prijestonicu je prenio na Obod, pa, onda, na Cetinje, đe je 1484. osnovao pravoslavni manastir. Njegov sin Đurađ oslanjao se na Mletke jer mu je žena Elizabeta bila ćerka mletačkog patricija. Nažalost, Mlečani ga nijesu podržavali u očajnoj borbi da spasi nezavisnost Crne Gore, od Turaka. Zato se povezao sa francuskim kraljem Karlom VIII i papom Aleksandrom VI za organizovanje krstaškog rata protiv Turaka. Ali, izdao ga je njegov brat Stevan koji je obavijestio Turke o tim pripremama. Đurađ je bio prisiljen da napusti svoju zemlju 1496. i da se skloni u tazbinu, u Mletke. Vlast je preuzeo njegov bratn Stevan, kao turski vazal, do 1499.godine.

Đurađ se tajno vratio u Crnu Goru i pokušao ponovo da uzme vlast i da se bori protiv Turaka, uz podršku naroda koji ga je radosno primio. Namamljen je u Skadar, laskavim obećanjima i pismenim garancijama, tamošnjeg sultanovog predstavnika. Okovan je i poslat u Carigrad.Ne zna se kako je završio zemaljski život.

 

ZVUCI HARFE: RAZLAGANJE AKORADA

 

U tim tragičnim, crnogorskim, godinama zrači kao svjetionik u mračnoj oluji jedan znameniti događaj u kulturnoj istoriji našega naroda. Otac i sin, Ivan i Đurađ Crnojević, uspjeli su da između 1485. i 1492.godine, osnuju prvu štampariju na slovenskom jugu. Te godine, jeromonah Makarije, koji je iz Mletaka prenio tisak, počeo je štampati prvu našu ilustrovanu inkunabulu i završio je 4.januara 1494.To je Oktoih ili Osmoglasnik, knjiga u kojoj su pjesme za večernju i jutrenju, u Pravoslavnoj Crkvi, razdijeljene u 8 glasova. Knjigu je sastavio sveti Ivan Damaščanin.

Đurađ, kao naš prvi izdavač, a Makarije kao prvi naš štampar, ovjekovječili su tada malu Crnu Goru otvorivši novu kulturnu epohu narodu našem. Bilo je to samo 37 godina poslije epohalnog Gutembergovog pronalaska, 21 godinu poslije prve štampane knjige u Mlecima, đe je radio jedan od prvih štampara na svijetu, Andrija Paltašić, Kotoranin. Dakle, mi smo imalali štampanu knjigu 50 godina prije osnivanja prve štamparije u Berlinu, 70 godina prije štamparije u Beogradu i Moskvi, 140 godina prije prve štamparije u Kembridžu, a 200 prije prve štampane knjige u Njujorku.

Oktoihom, Psaltirom i Molitvenikom, Đurađ Crnojević i jeromonah Makarije, dali su narodu svom, u Crnoj Gori, i u drugim krajevima pod turskom vlašću – pravu duhovnu hranu. Ali, istorija Crne Gore, s kraja 15 vijeka zabilježila je i rođenje prve južnoslovenske katoličke svetice – blažene Ozane Kotorke.

 

ZVUCI HARFE (D.Henson-Konant – Barokni flamenko)

 

Narator:

A dva vijeka prije prve štampane knjige i rođenja blažene Ozane, postojala je Gramatikalna škola, u Kotoru. To je prva, te vrste,   na južnoslovenskom prostoru. Prvi učitelj bio je Maristar Toma iz Ferma. U ovoj školi učili su se klasični jezici i književnost, matematika, dijalektika, muzika, astronomija, retorika, logika..Od početka 15 vijeka ova škola je imala status gimnazije i radila je do prvih decenija 19 vijeka.

Poslije propasti srednjovjekovnih narodnih država u zaleđu Boke i tridesetogodišnje Kotorske Republike, ugrožen od Turaka, Kotor se, sam, 1420.godine, stavio pod okrilje Mletačke Republike.

U gradu živi 3500 stanovnika slovenskog porijekla, uz neznatnu primjesu romanskog življa. Društveno uređenje imalo je klasni karakter. Stanovništvo se dijelilo na plemiće i pučane, među kojima je bilo ljutih sukoba. Što se privrede tiče, kopnena trgovina, zbog pojave Turaka, bila je u opadanju. Padom Crne Gore, skoro je uništena.

U Kotoru su zanatlije izrađivale mnoge predmete, posebno oružje. Brojne zanatlije: kovači, sabljari, kožari, užetari, krojači, obućari imali su svoje bratovštine (cehove) i patrone, svece zaštitnike. Naročito su se isticali zlatari, na daleko poznati zbog invencije i kvaliteta. Njihovo djelo je znamenita srebrno-pozlaćena oltarska pala (ikonostas) u katedrali sv.Tripuna.

 

ZVUCI HARFE (skala)

 

Kotor, kao i Dubrovnik, bio je među prvim primorskim gradovima koji su prenijeli na južnoslovenske obale tekovine humanizma i renesanse. Prosvjetni centar za naše ljude bio je univerzitet u Padovi, koji su Kotorani stalno pohađali, đe su mnogi od njih bili profesori. U atrijumu tog poznatog univerziteta vide se i danas grbovi i spomen ploče ljudi iz Kotora i ostalog našeg Primorja.

U Kotoru su postojale osnovne škole, muške i ženske, u manastirima. Oko 1500. godine osniva se ženski franjevački samostan „S.MarieAngelorum“, u kojemu je bila škola za kćeri plemića, a oko 1500. ženski franjevački samostan sv.Križa za đecu pučana. Kotorska opština je plaćala učitelja koji je održavao nastavu djeci raznog uzrasta. Cvjetala je književnost. Pisci i pjesnici, osim latinskim i talijanskim pisali su i svojim slovenskim ili ilirskim jezikom.

Zanimljiva je pojava onoga vremena tzv.zazidane djevice. Naime, đevojke koje su se odricale svijeta, htijući da provode pokornički život, živjele su zasebno u prizemnim isposnicama, koje su se nalazile, uz crkvu. Bile su vrlo tijesne: 2m visoke i 2,5 do 3m široke i dugačke. Jedan otvor sa pogledom u svetilište, propuštao je svjetlost i vazduh. Djevice nijesu nikada izlazile a ključ isposnice se čuvao kod biskupa ili njegovog vikara. Imale su svoga prokuratora, koji se brinuo za njihovu opskrbu i zastupao ih pred vlastima. Iz oporuke Jeronima Buća iz 1560.godine, znamo da je te godine bilo 9 zazidanih djevica, pri raznim kotorskim crkvama. Najpoznatija među njima bila je Ozana.

 

 

ZVUCI HARFE (J.M. Lorel – Le Manoir)

 

Narator:

ČOVJEK BAČEN POD OBLAČNU SFERU

PRIMA L’ OVĐE OBA ZAČATIJA?

JE L’ MU OVĐE DVOSTRUKA KOLIJEVKA?

JE L’ MU ZEMLJA TVORCEM ODREĐENA

ZA NAKAZU KAKVU TAINSTVENU,

AL’ NAGRADU BURNU I VREMENU

AL’ RASADNIK DUHOVNOG BLAŽENSTVA?

AH, OVO JE NAJVIŠA TAINA

I DUHOVNE NAJSTRAŠNIJE BURE –

OVOGA SU U GROBU KLJUČEVI.

 

KOLIKO SAM I KOLIKO PUTAH,

DUBOKIJEM ZAUZET MISLIMA,

U CVIJETNO LONO PRIRODINO,

HRANEĆI SE PITATELNIM SOKOM

IZ NJE SISE GOLE I PRELESNE,

MATER ŠTEDRU ZAPITIVA’ SMJELO

RAD’ ČESA JE TVORAC SATVORIO:

RADI L’ ĐECE SVOJE MNOGOBROJNE?

ALI ĐECU ZA NJE UDOVOLJSTVA?

AL’ OBOJE JEDNO RAD DRUGOGA?

 

NO VREMENA PITATELNICA MI,

OKIĆENA CVIJETNIM VREMENOM,

OKRUNJENA SUNČANIM ZRAKAMA,

ALI VLASE CVIJETNE PLETUĆI,

BISERNOM IH ROSOM NASIPLJUĆI

PRI  IGRANJU SVJETLOKOSIH ZV’JEZDAH,

–  DA DIČNIJA NA JUTRO IZIDE

PRED OČIMA SVOGA VLADAOCA –

NA SVA MOJA ŽARKA LJUBOPITSTVA

SMIJEHOM MI ODGOVARA NJENIM

 

 

KOLIKO SAM I KOLIKO PUTAH

SVOD PLAVETNI NEBA SVEŠTENOGA

BRILIJANTNIM ZASIJAT ŚEMENOM,

ZAKLINJAO DUŠOM ZAPALJENOM,

DA MI SVETU OTKRIJE TAINU

ALI GA JE TVORAC UKRASIO

VELIKU MU KNJIGU OTVORIO

DA TVAR SLAVI TVORCA I BLAŽENSTVO,

AL’ DA ČOVJEK NA NJE LISTU ČITA

NIŠTAVILO PREKOMJERNO SVOJE?

 

 

ZVUCI HARFE (J.M. Lorel – Le Chateau)

 

Narator:

S TOČKE SVAKE POGLEDAJ ČOVJEKA

KAKO HOĆEŠ SUDI O ČOVJEKU –

TAJNA ČOJKU ČOVJEK JE NAJVIŠA!

TVAR JE TVORCA ČOVJEK IZABRANA;

AKO ISTOK SUNCE SVIJETLO RAĐA

AKO BIĆE VRI U LUČE SJAJNE

AKO ZEMLJA PRIVIĐENJE NIJE

DUŠA LJUDSKA JESTE BESAMRTNA

MI SMO ISKRA U SMRTNU PRAŠINU,

MI SMO LUČA TAMOM OBUZETA.

 

O, SVEVIŠNJI TVORČE NEPOSTOŽNI!

U ČOVJEKA ISKRA BESPREDJELNOG

UMA TVOGA OGLEDA SE SV’JETLA

KA’ SVOD JEDAN OD TVOJE PALATE

ŠTO S’ OGLEDA U PUČINU NAŠU;

DAN TI SVJETLOST KRUNE POKAZUJE,

NOĆ PORFIRE TVOJE TAINSTVENE,

NEPONJATNA ČUDESA DIVOTAH;

TVAR TI SLABA DJELA NE POSTIŽE

SAMO ŠTO SE S TOBOM VOSHIĆAVA

 

 

ZVUCI HARFE (J.M. Lorel – Le Donjon)

 

Narator:

U NOĆ, STRAŠNOM BUROM RAZJEČANU,

SINU MENI ZRAKA PRED OČIMA

I GLAS ZAČUH KANO GLAS ANGELA:

„JA SAM DUŠE TVOJE POMRAČENE

ZRAKA SJAJNA OGNJA BESMTRNOGA:

MNOM SE SJEĆAŠ ŠTA SI IZGUBIO;

BADAVA TI VATRENI POETE

SATVARAJU I KLIČU BOGINJE

JA JEDINA MRAKE PRONICAVAM

I DOPIREM NA NEBESNA VRATA.“

 

 

POJ MI, DAKLE, BESAMRTNA TVARI,

STRAŠNO TVOJE S NEBA PADENIJE

I VREMENO TVOJE ZATOČENJE

U JUDOLI TUGE I ŽALOSTI!

KAKVA TE JE SILA NEČESTIVA

DA SAGRIJEŠIŠ BOGU PREVLASTILA,

DA VJEČNOGA POPIREŠ ZAKONE?

ŠTO JE JAROST BESMRTNOGA TVORCA

NA ZLO TVOJE TOLIKO RAŽEGLO?

PRIČAJ MENI TUŽNU TVOJU SUDBU

 

 

AH, STRAŠNOGA TVOGA PADENIJA,

AH, UŽASA ŠTO SMRTNE POSTIŽE!

TUŽNOGA SMO MUČENIJA ŽERTVA

RAD POGUBNOG TOGA PRESTUPLJENJA.

ZABORAVE, SAN TE OBUZEO,

TI SI PRVO BLAŽENO BITIJE

I ISTOČNIK BESAMRTNE SREĆE,

RAJSKA POLJA, VJEČITO BLAŽENSTVO,

ŽIVOTVORNI POGLED STVORITELJA

ZABORAVI NESREĆNOJ PREDALA

 

 

ISTRGNI SE, ISKRO BOŽANSTEVNA,

IZ NARUČJA MRAČNE VLADALICE

PODIGNI SE NA SVIJETLA KRILA

RASPALI SE PLAMOM BESMRTNOSTI;

SKINI MENE SA OČIH MOJIJEH

NEPROZRAČNU SMRTNOSTI ZAVJESU,

TUPE MOJE OTRGNI POGLEDE

OD METEŽA OVOG NIŠTOŽNOGA,

UVEDI IH U POLJA BLAŽENA

U TVORENJEM OSVJEŠTANOM HRAMU.

(nekoliko završnih arpeđa)

Molitve Blažene Ozane uvijek su snažno djelovale na Kotorane. Mnogo ljudi je, svakoga dana, tražilo od nje savjet i snagu. U istoriji su dobro označeni neki datumi. Jedan od njih je 11.avgust 1539.godine, kad je Hajrudin Barbarosa sa 70 galija i fusta i 30 hiljada vojnika došao pred Kotor i usidrio se u Dobroti i pozvao providura Bemba da mu preda grad jer će ga, u protivnom,  topovima, sravniti sa zemljom. Bembo je odbio zahtjev jer mu je desna ruka bio kotorski biskup Luka Bisanti. Njih dvojica su, sa predstavnicima građana otišli ka isposnici Blažene Ozane da bi ona, svojim molitvama, preporučila grad Bogu. Pošto se djevica pokornica pomolila Bogu, vedra lica je uvjeravala biskupa, providura i građane da neprijatelj neće osvojiti Kotor. Bodrila ih je: „Borite se čistim srcem, hrabro, i budite uvjereni da će grad biti spašen“. Clelokupno stanovništvo u gradu poslušalo je njen savjet: obavili su ispovijed i Pričest. Crkve su svakodnevno bile pune. Uvjeravanja Blažene Ozane u sigurnost pobjede dalo je čudesnu snagu stanovnicima Kotora. Svi su uzeli oružje: i žene i djeca i starci. Borbe su trajale 10 dana i grad je odbranjen. Hajrudin Barbarosa je napustio naš zaliv 21.avgusta 1539.godine.

 

 

(Scenario sačinila Bosiljka Kankaraš)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *